Pošto je veoma popularan odlazak u Njemačku za medicinske-tehničare, htio sam napisati o ličnom iskustvu. Koliko sam vidio, postoje 3 načina kako pronaći posao i otići u Njemačku. Samostalno, uz pomoć raznih agencija i državnih programa tipa Triple Win projekta. Ja sam otišao preko Triple Win projekta i ovo su neke osnovne stvari i iskustva što sam imao, kako prije odlaska, tako i poslije odlaska.

Triple Win

Triple Win je projekat grane Savezne agencije za rad Njemačke (ZAV), Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine (ARZ) i Njemačke zajednice za međunarodnu saradnju (GIZ). Na osnovu toga ima već jednu prednost naspram odlaska preko agencija: pouzdanost i legitimnost. Ne morate se brinuti da li će vas neko prevariti i da uslovi neće biti onakvi kako su vam navedeni. Međutim najveći plus je oko papirologije, tj. sređivanja vize i radne dozvole. Imate potpunu podršku i termin za vizu možete dobiti za svega par sedmica.

Kako se prijaviti?

U godini bude par ciklusa gdje se kandidati mogu prijaviti. Najbolje je da provjerite redovno oglasne table na zavodima za zapošljavanje ili stranicu ARZ-a.

Što se tiče dokumenata, za prijavu vam ne treba mnogo. Kopije diplome iz srednje medicinske škole, kopija pasoša, rodni list i još popunjeni formular, tipa motivaciono pismo, što možete preuzeti sa interneta ili u zavodu za zapošljavanje. Ovo je sve iz sjećanja, za pravi spisak pogledajte oglas na stranici projekta ili u zavodu za zapošljavanje.

Kad skupite sve dokumente, pošaljete ih i dobijete odgovor, sljedeći korak je razgovor. Na razgovoru vam postavljaju pitanja zašto ste se prijavili, kako ste čuli za projekat, u kojoj vrsti ustanove bi željeli raditi, u kojem dijelu Njemačke, i slično. Na razgovoru su prisutni koordinatori iz GIZ-a. Kod mene je jedna osoba bila iz Njemačke i jedna iz BiH. Nije neophodno pričati na Njemačkom. Nakon razgovora se obično ide na procjenu znanja Njemačkog, gdje ustanovljavaju koji nivo jezika posjedujete. Koliko sam vidio, nije problem ni ako ste totalni početnik. Nisam siguran da li je u tom slučaju prednost imati radno iskustvo.

Ja sam pričao na njemačkom sa koordinatorima i htio sam u bolnicu, bez preferirane regije. Rekao sam da bih radije u veći grad. Razgovor je trajao kratko. Nisam trebao ići na testiranje jezika jer sam solidno pričao njemački.

Nakon par sedmica sam dobio odgovor da sam primljen u projekat.

U projektu

Nakon što ste primljeni, počinju 3 stvari: skupljanje dokumenata, pripremni seminar i čekanje.

Pošto ste sad definitivno u projektu, dobijate listu dokumenata koje morate skupiti. Najbitnije stvari su dokazi o školovanju i radnom iskustvu. Pošto nisam imao radnog iskustva osim pripravničkog staža, pripremio sam dokumente o školi. Potreban je tačan nastavni plan sa fondom sati za svaki predmet. Osim toga morao sam skupiti dokaze da sam obavio pripravnički staž iz ustanova gdje sam ga obavio.

Tu je počelo prvo loše iskustvo. Krivac nije projekat, već država iz koje smo. Morao sam platiti nadoknadu da dobijem list gdje piše da sam obavio 3 mjeseca pripravničkog u bolnici. Znači ne samo da radite besplatno 3 mjeseca, već na kraju morate i platiti da dobijete dokaz da ste to radili. Također sam imao problema, kašnjenja i nesigurnosti prilikom ovjeravanja par dokumenata (apostil), što je bilo veoma uzrujavajuće iskustvo. Da li je to u skladu sa zakonom nisam siguran, ali pošto ovisite o tome, ne usuđujete se ni pitati da li je, već ogorčeno obavite stvar. Naravno to je individualno iskustvo, sve zavisi gdje ste obavili staž, radili i u kojem mjestu živite.

Kad skupite dokumente, potrebno ih je i prevesti. Zavisno od pokrajine u koju idete, potrebno je da prevodi budu ovjereni od strane EU prevodioca (ili da vaše prevode šaljete notaru iz EU). Također zavisno od pokrajine, pojedine dokumente morate ovjeriti u sudu sa apostilima. Sve to zna biti relativno skupo, zbog toga sačuvajte račune jer ih kasnije eventualno možete skinuti sa poreza.

... i dalje u projektu

Odmah nakon što ste primljeni dobijete formular koji trebate popuniti. Tu su detaljne informacije o vama, tipa kad ste završili školu, radno iskustvo, poznavanje jezika, itd. Kad to popunite, zvanično ste u bazi podataka i poslodavci mogu vidjeti vaš profil.

U to vrijeme ćete dobiti i informacije o pripremnom seminaru. Ukupno je trajao 5 dana. Svaki dan su predavanja sa raznim temama. Prvi dan je bila riječ o životu i kako to izgleda prvih dana kad dođete u Njemačku. Drugi dani su bili o njemačkom zdravstvenom sistemu.

Naš seminar je vodila medicinska sestra koja je već otišla u Njemačku preko projekta. Malo čudna i iznenađujuča stvar na seminaru je bila priča o prvim danima pri dolasku: objašnjeno nam je kako je zapravo strašno iskustvo prvih dana, kako ćemo se osjećati izgubljeno kad napravimo prvi korak, kako je to novi svijet i kako smo odsječeni od svijeta. Ja sam imao prednost jer sam poznavao jezik, ali mi je opet bilo to sumnjivo. Moja sumnja je potvrđena dolaskom, jer nije bilo ni približno strašno kako je objašnjeno.

Poslije seminara preostaje čekanje.

Prva ponuda

Već tokom prijave sam imao osjećaj da sam previše izbirljiv što se tiče izbora posla ili regije. Rekao sam da želim bolnicu, u većem gradu, bez obzira na regiju Njemačke. Koliko sam upratio, većina ljudi želi jug Njemačke, a grad Minhen. Upravo sam izbrisao cijeli pasos gdje opisujem zašto me to toliko iritira, jer vjerovatno ne paše u tekst. Tokom prvih dana sam intenzivno razmišljao koji bi to gradovi mogli biti. Svaki dan sam provjeravao mejlove u nadi za ponudom.

Kako to inače bude, jedini dan kad nisam provjerio mejlove redovno, došla je ponuda. Bila je za jednu manju bolnicu u Greifswaldu.

Dvije stvari su me bole u oko: broj stanovnika od 50 000 i činjenica da se bolnica specijalizuje na ranu neurološku rehabilitaciju. Nije mi smetalo što je na sjeveru, čak je izlaz na Baltičko more zvučao sjajno. Smetalo mi je što je grad manji, iako nisam osoba koja je mnogo aktivna. Htio sam ostati tako gdje odem. Dosta ljudi planira prihvatiti bilo kakav posao, pa kasnije preći negdje drugo. Loš plan, koliko sam to kasnije vidio kod par prijatelja.

Rana neurološka rehabilitacija me je asocirala na fizioterapiju, što za mene zvuči veoma odbojno. Veoma naivno od mene, što ću kasnije shvatiti.

Da sam dobio ponudu sam shvatio tek nakon što sam imao propušten poziv od GIZ-a. Pogledao sam mejlove i vidio da je ponuda stigla prije par dana i da bih se trebao u sljedećih par sati odlučiti da li želim prihvatiti. Pomalo iz panike sam prihvatio i to mi je priredilo par loših dana. Nisam znao kako se stvari odvijaju i mislio sam da mi je to jedina prilika i da je "loše" odbiti ponudu.

Nakon kratkog vremena stigla je poruka da će razgovor za posao biti uskoro. Obavlja se preko videopoziva. Pripremio sam se koliko toliko, pročitao o bolnici, prelistao svoj životopis, pokušao smisliti odgovore na najčešća pitanja, zapisao sebi pitanja koja želim njih pitati. Razgovor je bio relativno kratak, manje od 30 minuta. Pričao sam s glavnom njegovateljkom (sestrom). Ne sjećam se tačno svih pitanja i toka, ali pričala mi je o kojem je odjelu riječ, kako bi izgledalo nakon što dođem u smislu posla, kakav je smještaj. Ja sam ih pitao kako bi izgledalo polaganje za priznavanje diplome, no nije mi znala tačno na to odgovoriti. Ispostaviće se da mnogo njih ne zna tačno. To mi je bio jedan veliki faktor zašto sam odbio ponudu. Trebao sam raditi na intenzivnom/poluintenzivnom neurološkom odjelu. Priznao sam da bi mi to bio možda prevelik zalogaj za početak, no ona je inzistirala da nije. Ipak sam par dana nakon razgovora saopštio da nisam zainteresovan za ponudu.

Moram naglasiti da sam prvu ponudu dobio još prije stručnog seminara, tako da sam tek tokom seminara saznao da je "u redu" odbiti ponudu. Odbio sam je i mislio da neću dobiti više tako dobru ponudu.

Čekanje i više...

Nakon prve ponude sam čekao. Dugo. Svaki dan sam provjeravao mejl, ponekad svakih sat vremena. Dva mjeseca je trajalo od prve ponude do druge.

Vidio sam Hamburg u mejlu i očekivanja su mi se digla. Pročitao sam detalje i bila je ponuda za jednu veću privatnu kliniku u gradu. Očekivanja prevaziđena. Ponuda je bila za intenzivni odjel. Prihvatio sam razgovor. Prva razlika je bila već u vidu razgovora. Nije bio video razgovor, već smo išli na probni rad 5 dana u Hamburg.

Poslodavac je snosio troškove puta i tako sam se uputio sa još 3 osobe iz BiH i jednom is Srbije u Hamburg. Ukratko rečeno, bilo je očajno. Pozitivne stvari su grad. Negativne poslodavac. Imali smo mali problema pri dolasku, tj. nisu bili baš spremni za nas. No, to je najmanji problem. Odjel je bio, igrom slučaja, opet poluintenzivni neurološki odjel, rana rehabilitacija. Tek sam tu vidio šta zapravo znači rana rehabilitacija. Sve se desilo relativno brzo, tako da nisam ni imao vremena da upijem sve. Problem mi je bio i smještaj. Privremeno smo trebali biti smješteni u starom, nekorištenom odjelu, u bolesničkim sobama sa bolesničkim krevetima. To je bilo sve što se nalazilo u sobi, bolesnički krevet. To je bio jedan od manjih problema.

Najveći je nezainteresovano djelujući poslodavac. Kroz razgovore sam vidio da nisu bili baš pripremljeni, a to se najviše vidjelo kroz to što mi nisu mogli reći kako tačno izgleda proces priznavanja diplome. Rečeno mi je da ima ispit, ali detalje nisu znali. Ponuđen mi je posao, ali nakon intenzivnog razmišljanja sam se odlučio protiv, jer nisam htio rizikovati jedinu priliku tako lako. Malo je reći da je poslodavac bio razočaran nakon svega "uloženog" u nas.

Prava ponuda

Već par sedmica nakon razočarenja u Hamburgu je stigla nova ponuda. Ovaj put od klinike iz Vircburga. Brz pogled na stranicu poslodavca i na Vikipedija članak Vircburga je bilo dovoljno da prihvatim ponudu.

Razgovor je obavljen lično, samo što je ovaj put poslodavac došao u BiH na razgovor. Opet sam se standardno pripremio i razgovor je prošao relativno dobro. Veliki šok sam doživio tokom razgovora, kad mi je rečeno da je očekivani datum odlaska 5 mjeseci od tog dana. No, kad je došao pozitivan odgovor od poslodavca, prihvatio sam ga. Činili su se profesionalni, zainteresovani i mogli su mi reći malo više o procesu priznavanja diplome.

Završne pripreme

Nije preostalo mnogo stvari za obaviti. Najvažnije od svega je viza. Preko TripleWin projekta se relativno brzo dođe do termina, manje od mjesec dana koliko mogu procjeniti. Dobili smo listu potrebnih dokumenata šta treba ponijeti i procedura u ambasadi je relativno brza. Nakon 2 sedmice mi je pasoš stigao poštom.

Dolazak u Njemačku

U Njemačku smo stigli relativno rano, po nas su došli zaposlenici klinike i odveli nas do klinike i smještaja. Smještaj je bio kao što je navedeno, mali stan, sa sopstvenom kuhinjom i kupatilom. Imali smo par dana dok nije počeo "program".

Obišli smo kampus klinike i odjel. Nakon par dana smo imali termin u opštini za prijavu, termin u banci za otvaranje računa i termin za zdravstveno osiguranje. Sve je proteklo relativno brzo, pošto se sve odvija relativno tečno, nemate osjećaj da čekate dugo na stvari, jer možete već početi raditi i bez toga.

Rad u Njemačkoj

Najbitniji dio. Bio sam poprilično uplašen, do neke mjere sam i još uvijek, što se tiče rada. Bio sam mišljenja da je stepen potrebnog stručnog znanja veći i mislim da sam bio u pravu.

Radio sam na dva odjela: hemato-onkologija i kardiologija. Koliko sam vidio i čuo, nema velikih razlika na odjelima, bez obzira gdje ste. Osim naravno ako radite na funcionalnim odjelima i mjestima. Radi se u 3 smjene po 8 sati. Koliko sam vidio iz mog ograničenog radnog iskustva u BiH, 6 mjeseci pripravničkog, sve je radikalno drugačije.

Počevši od primopredaje. Ne znam kako je u prosjeku u BiH, ali u Njemačkoj je standardna usmena. Uz male varijacije, pričate o pacijentima i u zavisnosti koliko druga osoba poznaje pacijente, toliko "daleko" zahvatate. Na početku, pa ponekad i danas, mi je to najteži dio. Traje dosta vremena dok ne dobijete osjećaj šta je stvarno bitno i šta se očekuje. Potražiti stručnu literaturu da se informišem o idealnoj primopredaji je još uvijek nešto što moram uraditi.

Najveća razlika je u samom radu. Ne znam koliko je u BiH zastupljeno, ali u njemačkoj rade "oblasnu" (ne znam kako je naše zvanično ime za to) njegu, dok je kod nas, koliko sam ja vidio tokom pripravničkog, još uvijek funkcionalna. U suštini to znači da dobijete svoje pacijente za koje sve obavljate; za razliku kod nas gdje jedna osoba radi jednu stvar kod svih pacijenata. Način rada gdje imate svoje pacijente mi je dosta bolji. Prosječna jutarnja smjena izgleda otprilike ovako: primopredaja od noćne, jutarnji prolaz sa mjerenjem vitalnih znakova, dijeljenje terapije i ostale radnje. Nakon toga ide vizita. Obično se prati, mada sam čuo od prijatelja da ima i radnih mjesta gdje nije potrebno pratiti. Zavisno od ljekara, ali i od vas, dio koliko vi tu učestvujete se razlikuje. Nakon vizite ide njega tijela. Čujete koliko je to posebno u Njemačkoj, ali u poređenju sa našim standardom njege, sve se čini posebno. Na to najviše vremena prođe. Ostalo su previjanja, izrada zadatih stvari tokom vizite, dodatna terapija i dokumentacija. Dokumentacija je još nešto što je mnogo obilnije nego kod nas. Ukratko, sve se bilježi, i to na raznim mjestima. Imao sam priliku raditi sa papirnim temperaturnim listama i digitalnim. Lično, nakon što sam pokušao digitalne, ne mogu se više vratiti na papirne. Toliko je superiornije da ne znam gdje da počnem objasniti zašto. Pred kraj smjene ide primopredaja.

To su samo neke bitnije razlike. Ima ih još mnogo, ali bio bi to poduži spisak. Ako vas interesuje, pitajte u komentarima.

Nostrifikacija diplome

Najviše sam imao straha od ovoga. Zbog toga sam i bio izbirljiv što se tiče radnog mjesta. Na pripremnom seminaru i u informacionim brošurama, su nam objasnili da postoje 2 načina: jedan gdje polažete ispit (Kenntnisprüfung), i jedan gdje idete na obuku i polažete ispit (Anpassungslehrgang). U suštini u oba imaju ispiti, samo što je kod onog prvog "ozbiljnije". Ja sam imao sreće da sam radio drugi, gdje idete na neki vid obuke usput. Koliko sam vidio, postoje i razlike između pokrajina. Prijatelj koji je u Baden-Virtembergu nije morao polagati nijedan stručni ispit. Samo je obavio radne sate. Drugi prijatelj je bio u staračkom domu i imao samo varijantu sa ispitom (Kenntnisprüfung) na raspolaganju, gdje mu je rečeno da veoma mali broj ljudi položi.

Ja sam od klinike dobio listu sa stvarima koje moram obaviti i dobiti potpise, zajedno sa listom tema koje sam morao pismeno obraditi. Na ispitu sam dobio 2 pacijenta kod kojih sam odradio sve kao tokom običnog radnog dana. Prije svega toga obavio sam proširenu primopredaju ljudima iz komisije, a na kraju su mi postavljali pitanja i imali smo razgovor o samom praktičnom dijelu, tzv. refleksiju. Da sam položio saznao sam odmah nakon toga. Diplomu sam čekao malo duže, mjesec dana.

To je otprilike kako je izgledao cijeli proces. Izostavio sam još veliki dio stvari, kako oko rada, tako i oko života. Na dodatna pitanja rado odgovaram u komentarima.