Objavljeno: Uto, 12 Mar 2019
Kategorija: Stvari
Tagovi: medicina triple win
Pošto je veoma popularan odlazak u Njemačku za medicinske-tehničare,
htio sam napisati o ličnom iskustvu. Koliko sam vidio, postoje 3 načina
kako pronaći posao i otići u Njemačku. Samostalno, uz pomoć raznih agencija
i državnih programa tipa Triple Win projekta. Ja sam otišao preko Triple
Win projekta i ovo su neke osnovne stvari i iskustva što sam imao, kako
prije odlaska, tako i poslije odlaska.
Triple Win
Triple Win je projekat grane Savezne agencije za rad Njemačke (ZAV) ,
Agencije za rad i zapošljavanje Bosne i Hercegovine (ARZ)
i Njemačke zajednice za međunarodnu saradnju (GIZ) .
Na osnovu toga ima već jednu prednost naspram odlaska preko agencija: pouzdanost i legitimnost.
Ne morate se brinuti da li će vas neko prevariti i da uslovi neće biti
onakvi kako su vam navedeni. Međutim najveći plus je oko papirologije, tj.
sređivanja vize i radne dozvole. Imate potpunu podršku i termin za vizu
možete dobiti za svega par sedmica.
Kako se prijaviti?
U godini bude par ciklusa gdje se kandidati mogu prijaviti. Najbolje
je da provjerite redovno oglasne table na zavodima za zapošljavanje ili
stranicu ARZ-a.
Što se tiče dokumenata, za prijavu vam ne treba mnogo. Kopije diplome
iz srednje medicinske škole, kopija pasoša, rodni list i još popunjeni formular, tipa
motivaciono pismo, što možete preuzeti sa interneta ili u zavodu
za zapošljavanje. Ovo je sve iz sjećanja, za pravi spisak pogledajte
oglas na stranici projekta ili u zavodu za zapošljavanje.
Kad skupite sve dokumente, pošaljete ih i dobijete odgovor, sljedeći korak
je razgovor. Na razgovoru vam postavljaju pitanja zašto ste se prijavili,
kako ste čuli za projekat, u kojoj vrsti ustanove bi željeli raditi,
u kojem dijelu Njemačke, i slično. Na razgovoru su prisutni koordinatori
iz GIZ-a. Kod mene je jedna osoba bila iz Njemačke i jedna iz BiH. Nije
neophodno pričati na Njemačkom. Nakon razgovora se obično ide na procjenu
znanja Njemačkog, gdje ustanovljavaju koji nivo jezika posjedujete. Koliko
sam vidio, nije problem ni ako ste totalni početnik. Nisam siguran da li
je u tom slučaju prednost imati radno iskustvo.
Ja sam pričao na njemačkom sa koordinatorima i htio sam u bolnicu, bez
preferirane regije. Rekao sam da bih radije u veći grad. Razgovor je
trajao kratko. Nisam trebao ići na testiranje jezika jer sam solidno
pričao njemački.
Nakon par sedmica sam dobio odgovor da sam primljen u projekat.
U projektu
Nakon što ste primljeni, počinju 3 stvari: skupljanje dokumenata,
pripremni seminar i čekanje.
Pošto ste sad definitivno u projektu, dobijate listu dokumenata koje morate
skupiti. Najbitnije stvari su dokazi o školovanju i radnom iskustvu.
Pošto nisam imao radnog iskustva osim pripravničkog staža, pripremio
sam dokumente o školi. Potreban je tačan nastavni plan sa fondom sati
za svaki predmet. Osim toga morao sam skupiti dokaze da sam obavio
pripravnički staž iz ustanova gdje sam ga obavio.
Tu je počelo prvo loše iskustvo. Krivac nije projekat, već država iz koje
smo. Morao sam platiti nadoknadu da dobijem list gdje piše da sam obavio
3 mjeseca pripravničkog u bolnici. Znači ne samo da radite besplatno
3 mjeseca, već na kraju morate i platiti da dobijete dokaz da ste to radili.
Također sam imao problema, kašnjenja i nesigurnosti prilikom ovjeravanja
par dokumenata (apostil), što je bilo veoma uzrujavajuće iskustvo.
Da li je to u skladu sa zakonom nisam siguran, ali pošto ovisite o tome,
ne usuđujete se ni pitati da li je, već ogorčeno obavite stvar. Naravno
to je individualno iskustvo, sve zavisi gdje ste obavili staž, radili i
u kojem mjestu živite.
Kad skupite dokumente, potrebno ih je i prevesti. Zavisno od pokrajine
u koju idete, potrebno je da prevodi budu ovjereni od strane EU prevodioca
(ili da vaše prevode šaljete notaru iz EU). Također zavisno od pokrajine,
pojedine dokumente morate ovjeriti u sudu sa apostilima. Sve to zna
biti relativno skupo, zbog toga sačuvajte račune jer ih kasnije
eventualno možete skinuti sa poreza.
... i dalje u projektu
Odmah nakon što ste primljeni dobijete formular koji trebate popuniti.
Tu su detaljne informacije o vama, tipa kad ste završili školu, radno
iskustvo, poznavanje jezika, itd. Kad to popunite, zvanično ste u bazi
podataka i poslodavci mogu vidjeti vaš profil.
U to vrijeme ćete dobiti i informacije o pripremnom seminaru. Ukupno
je trajao 5 dana. Svaki dan su predavanja sa raznim temama. Prvi dan
je bila riječ o životu i kako to izgleda prvih dana kad dođete u Njemačku.
Drugi dani su bili o njemačkom zdravstvenom sistemu.
Naš seminar je vodila medicinska sestra koja je već otišla u Njemačku
preko projekta. Malo čudna i iznenađujuča stvar na seminaru je bila priča
o prvim danima pri dolasku: objašnjeno nam je kako je zapravo strašno iskustvo
prvih dana, kako ćemo se osjećati izgubljeno kad napravimo prvi korak,
kako je to novi svijet i kako smo odsječeni od svijeta. Ja sam imao prednost jer
sam poznavao jezik, ali mi je opet bilo to sumnjivo. Moja sumnja je potvrđena
dolaskom, jer nije bilo ni približno strašno kako je objašnjeno.
Poslije seminara preostaje čekanje.
Prva ponuda
Već tokom prijave sam imao osjećaj da sam previše izbirljiv što se tiče
izbora posla ili regije. Rekao sam da želim bolnicu, u većem gradu, bez
obzira na regiju Njemačke. Koliko sam upratio, većina ljudi želi
jug Njemačke, a grad Minhen. Upravo sam izbrisao cijeli pasos gdje
opisujem zašto me to toliko iritira, jer vjerovatno ne paše u tekst.
Tokom prvih dana sam intenzivno razmišljao koji bi to gradovi mogli biti.
Svaki dan sam provjeravao mejlove u nadi za ponudom.
Kako to inače bude, jedini dan kad nisam provjerio mejlove redovno,
došla je ponuda. Bila je za jednu manju bolnicu u Greifswaldu .
Dvije stvari su me bole u oko: broj stanovnika od 50 000 i činjenica
da se bolnica specijalizuje na ranu neurološku rehabilitaciju. Nije mi
smetalo što je na sjeveru, čak je izlaz na Baltičko more zvučao sjajno.
Smetalo mi je što je grad manji, iako nisam osoba koja je mnogo aktivna.
Htio sam ostati tako gdje odem. Dosta ljudi planira prihvatiti bilo
kakav posao, pa kasnije preći negdje drugo. Loš plan, koliko sam to
kasnije vidio kod par prijatelja.
Rana neurološka rehabilitacija me je asocirala na fizioterapiju, što
za mene zvuči veoma odbojno. Veoma naivno od mene, što ću kasnije shvatiti.
Da sam dobio ponudu sam shvatio tek nakon što sam imao propušten poziv
od GIZ-a. Pogledao sam mejlove i vidio da je ponuda stigla prije par dana
i da bih se trebao u sljedećih par sati odlučiti da li želim prihvatiti.
Pomalo iz panike sam prihvatio i to mi je priredilo par loših dana. Nisam
znao kako se stvari odvijaju i mislio sam da mi je to jedina prilika i
da je "loše" odbiti ponudu.
Nakon kratkog vremena stigla je poruka da će razgovor za posao biti
uskoro. Obavlja se preko videopoziva. Pripremio sam se koliko toliko,
pročitao o bolnici, prelistao svoj životopis, pokušao smisliti odgovore
na najčešća pitanja, zapisao sebi pitanja koja želim njih pitati.
Razgovor je bio relativno kratak, manje od 30 minuta. Pričao sam s
glavnom njegovateljkom (sestrom). Ne sjećam se tačno svih pitanja i toka,
ali pričala mi je o kojem je odjelu riječ, kako bi izgledalo nakon što
dođem u smislu posla, kakav je smještaj. Ja sam ih pitao kako bi izgledalo
polaganje za priznavanje diplome, no nije mi znala tačno na to odgovoriti.
Ispostaviće se da mnogo njih ne zna tačno. To mi je bio jedan veliki
faktor zašto sam odbio ponudu. Trebao sam raditi na intenzivnom/poluintenzivnom
neurološkom odjelu. Priznao sam da bi mi to bio možda prevelik zalogaj
za početak, no ona je inzistirala da nije. Ipak sam par dana nakon
razgovora saopštio da nisam zainteresovan za ponudu.
Moram naglasiti da sam prvu ponudu dobio još prije stručnog seminara,
tako da sam tek tokom seminara saznao da je "u redu" odbiti ponudu. Odbio
sam je i mislio da neću dobiti više tako dobru ponudu.
Čekanje i više...
Nakon prve ponude sam čekao. Dugo. Svaki dan sam provjeravao mejl, ponekad
svakih sat vremena. Dva mjeseca je trajalo od prve ponude do druge.
Vidio sam Hamburg u mejlu i očekivanja su mi se digla. Pročitao sam
detalje i bila je ponuda za jednu veću privatnu kliniku u gradu. Očekivanja
prevaziđena. Ponuda je bila za intenzivni odjel.
Prihvatio sam razgovor. Prva razlika je bila već u vidu
razgovora. Nije bio video razgovor, već smo išli na probni rad 5 dana u Hamburg.
Poslodavac je snosio troškove puta i tako sam se uputio sa još 3 osobe
iz BiH i jednom is Srbije u Hamburg. Ukratko rečeno, bilo je očajno.
Pozitivne stvari su grad. Negativne poslodavac. Imali smo mali problema
pri dolasku, tj. nisu bili baš spremni za nas. No, to je najmanji problem.
Odjel je bio, igrom slučaja, opet poluintenzivni neurološki odjel, rana
rehabilitacija. Tek sam tu vidio šta zapravo znači rana rehabilitacija.
Sve se desilo relativno brzo, tako da nisam ni imao vremena da upijem sve.
Problem mi je bio i smještaj. Privremeno smo trebali biti smješteni u
starom, nekorištenom odjelu, u bolesničkim sobama sa bolesničkim krevetima.
To je bilo sve što se nalazilo u sobi, bolesnički krevet. To je bio jedan
od manjih problema.
Najveći je nezainteresovano djelujući poslodavac. Kroz razgovore sam
vidio da nisu bili baš pripremljeni, a to se najviše vidjelo kroz to
što mi nisu mogli reći kako tačno izgleda proces priznavanja diplome.
Rečeno mi je da ima ispit, ali detalje nisu znali. Ponuđen mi je posao,
ali nakon intenzivnog razmišljanja sam se odlučio protiv, jer nisam htio
rizikovati jedinu priliku tako lako. Malo je reći da je poslodavac bio
razočaran nakon svega "uloženog" u nas.
Prava ponuda
Već par sedmica nakon razočarenja u Hamburgu je stigla nova ponuda. Ovaj
put od klinike iz Vircburga. Brz pogled na stranicu poslodavca i na Vikipedija
članak Vircburga je bilo dovoljno da prihvatim ponudu.
Razgovor je obavljen lično, samo što je ovaj
put poslodavac došao u BiH na razgovor. Opet sam se standardno pripremio
i razgovor je prošao relativno dobro. Veliki šok sam doživio tokom
razgovora, kad mi je rečeno da je očekivani datum odlaska 5 mjeseci od tog dana.
No, kad je došao pozitivan odgovor
od poslodavca, prihvatio sam ga. Činili su se profesionalni, zainteresovani
i mogli su mi reći malo više o procesu priznavanja diplome.
Završne pripreme
Nije preostalo mnogo stvari za obaviti. Najvažnije od svega je viza.
Preko TripleWin projekta se relativno brzo dođe do termina, manje od mjesec
dana koliko mogu procjeniti. Dobili smo listu potrebnih dokumenata šta
treba ponijeti i procedura u ambasadi je relativno brza. Nakon 2 sedmice
mi je pasoš stigao poštom.
Dolazak u Njemačku
U Njemačku smo stigli relativno rano, po nas su došli zaposlenici klinike
i odveli nas do klinike i smještaja. Smještaj je bio kao što je navedeno, mali stan, sa sopstvenom
kuhinjom i kupatilom. Imali smo par dana dok nije počeo "program".
Obišli smo kampus klinike i odjel. Nakon par dana smo imali termin u
opštini za prijavu, termin u banci za otvaranje računa i termin za
zdravstveno osiguranje. Sve je proteklo relativno brzo, pošto se sve
odvija relativno tečno, nemate osjećaj da čekate dugo na stvari, jer
možete već početi raditi i bez toga.
Rad u Njemačkoj
Najbitniji dio. Bio sam poprilično uplašen, do neke mjere sam i još uvijek,
što se tiče rada. Bio sam mišljenja da je stepen potrebnog stručnog znanja
veći i mislim da sam bio u pravu.
Radio sam na dva odjela: hemato-onkologija i kardiologija. Koliko sam
vidio i čuo, nema velikih razlika na odjelima, bez obzira gdje ste. Osim
naravno ako radite na funcionalnim odjelima i mjestima.
Radi se u 3 smjene po 8 sati. Koliko sam vidio iz mog ograničenog radnog
iskustva u BiH, 6 mjeseci pripravničkog, sve je radikalno drugačije.
Počevši od primopredaje. Ne znam kako je u prosjeku u BiH, ali u Njemačkoj
je standardna usmena. Uz male varijacije, pričate o pacijentima i u
zavisnosti koliko druga osoba poznaje pacijente, toliko "daleko" zahvatate.
Na početku, pa ponekad i danas, mi je to najteži dio. Traje dosta
vremena dok ne dobijete osjećaj šta je stvarno bitno i šta se očekuje.
Potražiti stručnu literaturu da se informišem o idealnoj primopredaji
je još uvijek nešto što moram uraditi.
Najveća razlika je u samom radu. Ne znam koliko je u BiH zastupljeno,
ali u njemačkoj rade "oblasnu" (ne znam kako je naše zvanično ime za to)
njegu, dok je kod nas, koliko sam ja vidio tokom pripravničkog, još
uvijek funkcionalna. U suštini to znači da dobijete svoje pacijente
za koje sve obavljate; za razliku kod nas gdje jedna osoba radi jednu
stvar kod svih pacijenata. Način rada gdje imate svoje pacijente mi je
dosta bolji. Prosječna jutarnja smjena izgleda otprilike ovako: primopredaja
od noćne, jutarnji prolaz sa mjerenjem vitalnih znakova, dijeljenje
terapije i ostale radnje. Nakon toga ide vizita. Obično se prati, mada
sam čuo od prijatelja da ima i radnih mjesta gdje nije potrebno pratiti.
Zavisno od ljekara, ali i od vas, dio koliko vi tu učestvujete se razlikuje.
Nakon vizite ide njega tijela. Čujete koliko je to posebno u Njemačkoj,
ali u poređenju sa našim standardom njege, sve se čini posebno. Na to
najviše vremena prođe. Ostalo su previjanja, izrada zadatih stvari tokom
vizite, dodatna terapija i dokumentacija. Dokumentacija je još nešto
što je mnogo obilnije nego kod nas. Ukratko, sve se bilježi, i to na
raznim mjestima. Imao sam priliku raditi sa papirnim temperaturnim
listama i digitalnim. Lično, nakon što sam pokušao digitalne, ne mogu
se više vratiti na papirne. Toliko je superiornije da ne znam gdje da
počnem objasniti zašto. Pred kraj smjene ide primopredaja.
To su samo neke bitnije razlike. Ima ih još mnogo, ali bio bi to poduži spisak.
Ako vas interesuje, pitajte u komentarima.
Nostrifikacija diplome
Najviše sam imao straha od ovoga. Zbog toga sam i bio izbirljiv što
se tiče radnog mjesta. Na pripremnom seminaru i u informacionim brošurama,
su nam objasnili da postoje 2 načina: jedan gdje polažete ispit (Kenntnisprüfung),
i jedan gdje idete na obuku i polažete ispit (Anpassungslehrgang). U suštini u oba imaju ispiti,
samo što je kod onog prvog "ozbiljnije". Ja sam imao sreće da sam radio
drugi, gdje idete na neki vid obuke usput. Koliko sam vidio, postoje i razlike
između pokrajina. Prijatelj koji je u Baden-Virtembergu nije morao polagati
nijedan stručni ispit. Samo je obavio radne sate. Drugi prijatelj je
bio u staračkom domu i imao samo varijantu sa ispitom (Kenntnisprüfung)
na raspolaganju, gdje mu je rečeno da veoma mali broj ljudi položi.
Ja sam od klinike dobio listu sa stvarima koje moram obaviti i dobiti
potpise, zajedno sa listom tema koje sam morao pismeno obraditi. Na ispitu
sam dobio 2 pacijenta kod kojih sam odradio sve kao tokom običnog radnog
dana. Prije svega toga obavio sam proširenu primopredaju ljudima iz komisije,
a na kraju su mi postavljali pitanja i imali smo razgovor o samom praktičnom
dijelu, tzv. refleksiju. Da sam položio saznao sam odmah nakon toga.
Diplomu sam čekao malo duže, mjesec dana.
To je otprilike kako je izgledao cijeli proces. Izostavio sam još
veliki dio stvari, kako oko rada, tako i oko života.
Na dodatna pitanja rado odgovaram u komentarima.
Komentari